Magazin
SVI SVETI I DUŠNI DAN: DOK SVIJEĆE TREPERE...

U dobrim djelima ogleda se vječnost: Priča o župniku Stjepanu Jankoviću i obitelji Weiss
Objavljeno 31. listopada, 2020.
POVRATAK U PROŠLOST VIROVITIČKOG KRAJA

Kada se uputite iz Virovitice u Barču i na križanju kod zloglasnog Kolca skrenete desno, eto vas u Lukaču, neveliku naselju niklu na nekadašnjem posjedu Schamburg-Lippea, djelomično koloniziranom njemačkim doseljenicima.

Ne ćemo se zaustavljati, iako valja spomenuti da je Lukač rodno mjesto hrvatskog povjesničara Josipa Bösendorfera. Za ovu nam priču treba doći do crkve sv. Luke evanđelista, do župnog stana i susjeda prekoputa. Valja nam zaroniti u vrijeme kada su susjedi bili župnik Stjepan Janković i obitelj Weiss; Adolf i Katica, trgovci, Židovi.

Stjepan Janković potječe iz Sigeteca kraj Koprivnice. Za svećenika je zaređen 1929. godine. U Lukaču je najprije kapelan 1934., pa župnik sve do 1954. godine. Uhićen je 1945. godine, a njegova prerana smrt posljedica je tortura u komunističkom zatvoru. Pokopan je na lukačkom groblju u zajedničkom grobu za svećenike.

PONOS BEZ PREDRASUDA
Osobno sam slušao od vjerodostojnog sudionika kako su višekratno njegov dom, podrum i gospodarske zgrade pružale sigurnost dok su ustaške i gestapovske racije pretraživale dom Weissovih. No ipak su Adolf i Katica s dvadesettrogodišnjim sinom, završenim gimnazijalcem Markom, kao posljednji virovitički Židovi deportirani u Auschwitz.

Cestom kojom smo došli, kamion s uhićenima uputio se u svibnju 1943. godine u Mađarsku. Pogledom kroz otvore cerade Weissovi su se oprostili od zavičaja. Odvedeni su onamo od kuda se ne vraća. Prebirući po sjećanjima, prepoznajemo niz sretnih okolnosti koje su išle naruku mladom Weissu da slika rodnog kraja ne bude posljednje što nosi putem u neizvjesno. Mladost i snaga odvojili su ga od roditelja pa je poslan otklanjati ruševine varšavskog geta, a potom u Dachau. Nakon niza peripetija oslobođen je 1. svibnja 1945.

Roditelji, Alolf i Katica, i teta Lothika, dijele tragičnu sudbinu europske židovske zajednice u Holokaustu, zločinu koji vapi u nebo. Po povratku u Viroviticu dugo je klijalo sjeme zahvalnosti i raslo s mudrošću vremena u srcu zatočenika Zla broj 121729, jedinom preostalom od obitelji Weiss. On je mogao, za razliku od brojnih kojima to nije dano, u drugima, konkretno u susjedu, u Stjepanu Jankoviću, u njegovoj zauzetosti da po cijenu života spasi Židove Weiss, prepoznati izuzetnu vrlinu. Bila je izuzetna hrabrost u doba tame unositi svjetlo.

Sada je ta pravičnost rasla u njemu i nadvladala svaki oblik vidjeti sebe kao svjedoka koji u ovom naraštaje vraća nadu u čovjeka. Zauzetim višegodišnjim marom uspio je gospodin Marko Weiss da Nacionalni memorijalni centar Holokausta Yad Vashem odličje Pravednik među narodima dodijeli Stjepanu Jankoviću, župniku Župe sv. Luke u Lukaču, i pridruži ga među one Hrvate koji su po cijenu života spašavali Židove.

Svi sveti i Dušni dan prigoda su sjetiti se znanih i neznanih i čuvati uspomenu na njihova dobra djela. A na groblju u Lukaču ili u svom domu zapalimo svijeću. Sjetimo se da je Stjepan Božjom snagom slijedio svoga učitelja:

- Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje. (Iv 15,12-13)

Budimo ponosni na svećenika Stjepana Jankovića. Molimo za oproštenje hodočasničkim Psalmom 129/130. da se ljudskoj zajednici nikada ne ponovi Šoa.

SAČUVATI USPOMENU
Vratimo se natrag u Viroviticu. Zaustavimo se u Ulici Ericka Šlomovića na Židovskom groblju, spomeniku kulture. Nema vjernika koji mole kadiš sjećajući se pokojnika. Ostalo je na nama, njihovoj mlađoj vjerničkoj braći, čuvati uspomenu. I moliti da nam Gospodin bude milostiv. Slijedimo običaj pa na grob stavimo kamenčić. Oblutak kojeg ćeš među brojnima izabrati. Ako netko već nije prije uz staze grobova zaboravljenih sugrađana posadio žuti šafran, simbol Holokausta, evo prilike pridružiti se ili okupiti istomišljenike. U tišini doma, uz svijeću, pročitajmo iz Biblije stihove Tužaljki "Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu." A na groblju u Marinovoj potražimo obiteljski grob u koji je 2008. godine pokopan Marko Weiss, preživjeli zatočenik i svjedok logora u Auschwitzu. Njegov plemeniti čin obvezuje nas čuvati uspomenu koja prelazi obiteljske, gradske i nacionalne i ine granice. Podsjećati da uvijek kad spasimo jednog čovjeka, spašavamo čitavo čovječanstvo.

Prisjetit ćemo se da je gospodin Marko pripadao judeo-kršćanskoj tradiciji i kako mu je draga svjetlost hanuke i radost Božića. Ne ćemo pogriješiti ni na grobu: i svijeća i kamenčić, i kadiš i psalam.

Akcijama lampiona i umjetnog cvijeća potrošačko nam je društvo oduzelo osobnost, a koronavirus dodatno obilježio ovogodišnju svetkovinu Svih svetih i spomen na Seh-duš den. Neka ovaj zapis budu svijeće na svijećnjaku, svjetlost koja obasjava, pokazuje put i daje nadu.

Piše: Josip ERPAČIĆ
U tišini doma, uz svijeću, pročitajmo iz Biblije stihove Tužaljki “Vrati nas k sebi, Jahve, obratit ćemo se, obnovi dane naše kao što nekoć bijahu...”
Zauzetim višegodišnjim marom uspio je gospodin Marko Weiss da Nacionalni memorijalni centar Holokausta Yad Vashem odličje Pravednik među narodima dodijeli Stjepanu Jankoviću...
Dušni dan
Dušni dan obilježava se 2. studenoga i toga se dana slave svete mise za sve duše umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, ali se ovaj običaj iz praktičnih razloga prebacio na dan ranije jer je u većini zemalja, pa tako i kod nas, 1. studenoga neradni dan.... Često se Svi sveti ili Dušni dan nazivaju i Danom mrtvih, što nikako nije točno. Ne zna se kako je došlo do tog naziva. Pretpostavlja se da je do toga došlo iz neznanja, zbog nedostatka vjere ili pogrešnog tumačenja tradicije jer u kršćanstvu nema mrtvih pa analogno tomu nema ni Dana mrtvih. Prema našoj vjeri ljudska je duša besmrtna, njezin život se nakon smrti mijenja ili ne prestaje. (Ivana Pavletić-Lička/moja-domovina.net)
Halloween
Poznat je i kao Noć vještica. Obilježava se u noći uoči blagdana Svih svetih, dakle 31. listopada. Ova tradicija dolazi iz anglosaskih zemalja i veže se za poganske običaje. Danas se često može čuti kako vjernici kršćanske vjeroispovijesti ne bi trebali slaviti ovaj dan za koji se vežu simboli poput bundeva, upaljenih baklji, maškare… Promatramo li ove simbole i njihovo značenje, možemo povući paralelu između običaja Halloweena i naših pokladnih običaja koji se održavaju u veljači. Nekada se vjerovalo da maškare tjeraju zle duhove, a paljenje vatre simbolizira svjetlo koje pomaže dušama pronaći njihov put. Ono što je različito u ta dva običaja jest vrijeme obilježavanja. Halloween obilježava završetak plodne godine i ulazak u zimu, a naše poklade slave izlazak iz zime, razdoblja mirovanja prirode, i početak plodnog dijela godine. Prema drevnim keltskim običajima, Halloween je zapravo ispraćaj stare godine i početak nove. Promatrajući Halloween u ovom kontekstu, više se i ne čini toliko pogrešnim, samo smatramo da trebamo poštovati našu kulturu i tradiciju kada su u pitanju ovakvi blagdani jer u našoj kulturi postoji vrijeme i za takve običaje, a to vrijeme ipak nije sada. (Ivana Pavletić-Lička/moja-domovina.net)
Svi sveti
Blagdan Svih svetih obilježava se prvog dana u studenome. Prvi tragovi koji govore o ovom blagdanu javljaju se već u 4. stoljeću, a u 8. stoljeću papa Grgur III. premjestio je ovaj blagdan na 1. studenoga kako bi se poklopio s već spomenutim keltskim blagdanom “Samhain” koji je označavao Novu godinu. Običaji koji su se javljali u Hrvatskoj vezano uz ovaj blagdan vrlo su interesantni, a neki od njih održavaju se još i danas. Svima nam je poznato da ovoga dana posjećujemo grobove i uređujemo ih, kitimo cvijećem, palimo svijeće… Toga dana prisjećamo se svih onih službeno proglašenih svetima, ali i onih koji su neupadljivo, savjesno obavljali svoje dužnosti, podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost kao što su roditelji, vrijedni radnici, vojnici, odani prijatelji… Ovoga dana posjećujemo njihove grobove kako bismo im zahvalili i kako bi nas preporučili. Osim ovog svima nam poznatog običaja, ima i onih manje poznatih. Ovaj blagdan je u narodu poznat i kao mali ili prvi Božić. Obilježava se tako da se prvi put u godini peče orehnjača ili makovnjača, jede se purica punjena kestenjem, blaguju se kruške i jabuke, med… Također, odrasli su znali namjerno ostavljati mrvice kruha na stolu kako bi na Dušni dan uvjerili djecu da su u kući bile “dušice”. Uz to, poznat je i običaj u kojemu su se na stolu ostavljale čašice i rakija kako bi se duše predaka mogle počastiti. Zanimljiv je i običaj ostavljanja znaka na grobu. Kako su nekada jedini društveni događaji bili vezani uz svetkovine, mladi su jedino na takav način mogli upoznavati moguće partnere. Na dan Svih svetih momak bi nacrtao križ na grobu osobe iz čije obitelji mu se sviđa djevojka. To je bio znak da će na dan sv. Andrije (30. 11.) u tu kuću doći prosci. Postoji i jedan neobičan običaj u slavonskom selu Drežniku koji se još i danas djelomično održava. Radi se o običaju kada se pleše kolo ispred crkve na sam dan “Svisvetih”, a prate ga i rituali takozvanog muntanja odnosno dražbe na kojoj se prodaje prikupljeni kukuruz ili tradicijski ručnici. Novac koji se prikupi daje se crkvi. Snimljen je i dokumentarni film o ovim običajima koji će se ovih dana ponovo emitirati na programima HRT-a. (Ivana Pavletić-Lička/moja-domovina.net)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

(NE)POVJERENJE U INSTITUCIJE

Nekima je za sve uvijek kriva država

2

STUDIJ ZRAKOPLOVSTVA FSB-A: OD ZEMLJE DO NEBA I NATRAG

Idemo letjeti!

3

TJEDNI OSVRT

Uoči izbora ponovno bujaju nove stranke